Jelena Bogdanović III
XXVI
Ruke slepih putnika
Mi smo ruke slepih putnika koje se traže u mraku
Naši jastuci su ostrva razdvojena bezdanom tišine
I spojena morem čežnje
Koje navire i otiče u npredvidivim pukotinama
Propustili smo hiljadu zraka svetlosti
Danju
I hiljadu mesečevih pletenica kojima smo se mogli
Uzverati na nebo
Ja te tražim u onom crnom grotlu gitare
Što zjapi sred nutrine
I usisava sve u vir svoga bola
Ti me tražiš u razvalini u bedrima
U jauku svog izvađenog
Rebra
U bežanju od mene
U ranama
Pa molim
Da nam prsti postanu vidoviti
Dok pipamo u tami
Poput nemani
Koje su izgubile instinkt ljubavi
Ili da barem ne izgubimo čulo dodira
Pre no što se ponovo nađemo na onoj hridi
Što huči u nama -
Na kojoj je sve počelo
XXVII
Samoća
Samoća
To je onaj deo mene
U koji još niko nije kročio
Ostrvo ljudoždera
Do kojeg se stiže
Kada onaj unutrašnji kompas
Podivlja
Mesec
Koji se sakrije iza oblaka
Da bi prikrio svoje rumenilo
Guštara
S negostoljubivim kricima
Ptica i strašljivog zverinja
Nenaseljena zemlja
Nakostrešena suma
Pesma
Koju je moguce prevesti
Samo na jezik zvezda
I zrikavaca
XXVIII
Oganj-Bog
Sad znam da i dalje goriš,
Ti
Oganj-Bog
Ljubomora mi tvoja zariva
Nokte u ključnu kost
Ja zurim u svoju jamu
Ti žudiš da mi vidiš lice
Jer samo tako mogu da sretnem
Tvoj pogled koji sažiže
Pretopi me još jednom, celu
U vatri svoje čežnje
Kad ti je toliko stalo
I kad ideš tako daleko
Tvoj ulog je tako veliki
Da su drugi davno odustali
Ti
Oganj-Bog
Ograđuješ moj put trnjem
Dišeš mi tik za vratom
Tu, na rubu provalije
Ne ostavljaš mi puno izbora
Blagost me razoružava,
i vrtoglavica, zbog haosa
Podižem lice da sretnem
Tvoj pogled koji isceljuje
XXIX
Potreba
Tera te
Da prevedeš strofe
Na jezik mrava i žohara
Da se svedeš na proste činioce
Da objašnjavaš neobjašnjivo
Da seciraš Neopipljivo
I dokazuješ ono
Sto samo vera vidi i dotiče
Da pokušavaš da dočaraš onostrano
Pećinskim crtežima
Klinastim pismom
Da pretočiš otkrovenje
U sonet koji se rimuje
I koji svako ume da otpeva
Da skineš veo sa Meseca
Dok se kupa u lokvi
Tajanstva
Da se izvinjavaš i jednima
I drugima
Da krotiš sopstvenu hrabrost
Da tupiš sopstvenu oštricu
Da zabranjuješ Lepoti da bljesne
I da izađe na ulicu neočešljana
Da vičeš u gluvoj sobi
Da puštaš stranca u ložnicu
Da držiš zmaja u kavezu
I da se plašiš da uzjašeš
Misteriju
Da menjaš otiske prstiju
Da izneveriš
Onu najistinitiju pesmu u sebi
Koja moli da ne bude napisana
Da pretvoriš vino u vodu
Potreba da budeš shvaćen
(ovde se završava ciklus RUPE)
Klikni za dalje